Već se godinama pitam kamo ide trenerska struka?
Jesmo li mi struka koja pomalo odlazi u sferu konobarenja ili trgovine?
Zašto dvostruki kriteriji već godinama vladaju u našoj struci?
Postoje struke gdje nam nije potreban dokument kojim dokazujemo svoju "stručnost". Npr. većina ljudi koja radi u ugostiteljskim objektima nemaju završenu ugostiteljsku srednju školu. Trgovine su pune radnika gdje ljudi rade bez trgovačke škole. Zašto to drukčije nije regulirano, ne znam, ali zvuči pomalo apsurdno da postoji škola koja educira struku koja nije zaštićena i može je raditi netko bez potrebne svjedodžbe ili diplome za tu istu struku.
Situacija po pitanju tržišta rada, ali i edukacije za pojedine struke već se mjenjaju, a zasigurno će se još više mjenjati u sljedećim godinama. Životi, potrebe i tehnologije su se promjenile pa vjerujem čak da će neke srednje škole promjeniti programe izobrazbe jer će neka zanimanja nestati ili će se drastično promjeniti. Ova dva spomenuta zanimanja zasigurno neće nestati, ali će se sigurno edukacije za ta dva zanimanja drastično mjenjati. Surova je stvarnost da neka zanimanja nestaju, a nova se stvaraju.
Već se godinama pitam kamo ide trenerska struka?
Jesmo li mi struka koja pomalo odlazi u sferu konobarenja ili trgovine?
Zašto dvostruki kriteriji već godinama vladaju u našoj struci i zašto nas licenciranje stvarno ne može zaštiti?
Ajmo ispočetka, svatko od nogometnih trenera kreće sa nekim formalnim obrazovanjem u vidu edukacija na HNS-ovoj akademiji ili u vidu izobrazbe na Kineziološkim fakultetima u Zagrebu ili Splitu, najčešće o svom trošku. Nakon početnih edukacija treneri sa C licencom napreduju i educiraju se dalje na UEFA B, UEFA A i UEFA Pro licenci.
Naše diplome na Akademiji formalizirane su pri ministarstvima.
Edukacije su nam potrebne da bi nas uvele u trenerski posao. Edukacija nam je također potrebna da bi klubovi bili licencirani po pitanju struke, a sve to onda ide u smjeru i zadovoljavanja Zakona o sportu. I sve to odlično zvuči na papiru, sve to odlično zadovoljava formu koju administracija žele zadovoljiti da sve to ispadne legalno i u skladu sa pravilnicima i zakonima.
Al da li je sve to tako idealno i kako to sve izgleda u stvarnosti?
Primjer 1. Osoba koja nema nikakav dokument, svjedodžbu ili diplomu vodi ekipu kao trener, a forma se zadovoljava ulogom predstavnika kluba. Ova situacija dozvoljena je tjedan, dva jer savez propisuje kazne klubovima koji nakon 2 tjedna nemaju trenere u zapisniku.
Nakon toga slijedi primjer drugi, a to je da trener koji nema potrebnu licencu za rang natjecanja određene dobne skupine ili osoba koji nema nikakvu licencu bez preveliih problema vode momčadi na utakmici kao predstavnici klubova dok na mjestu trenera u zapisniku, forma se zadovoljava papirnato trenerom, koji samo ustupa svoju licencu, ali moguće i fizički kada taj isti trener samo sjedi na klupi promatrajući svoju momčad, tj. sjedeći na klupi, zadovoljavajući tako formu.
Kompenzacija za ustupanje licence je uvijek moguća.
Vjerujem da svi već znate nekoga od svojih kolega, koji zadovoljavaju formu, koji veoma "liberalno" gledaju na struku, sudjelujući u ovakvim radnjama, radnjama koji struku srozavaju. Bagateliziraju.
A da stvar bude bolja, svi mi, koji smo treneri, plaćamo godišnju članarinu, ali i licencu područnim savezima kako bismo na jedan legalan način radili ovaj posao pa se pitam dal su treneri u istom košu sa "predstavnicima klubova" koji se kriju iza uloge trenera? Zašto u ovom dijelu vladaju dvostruki kriteriji pa jednu moraju plaćati članarine i licence i moraju odslušati edukacije, tzv. osvježenja licenci, da bi dobili potrebne dozvole, a drugi se skrivaju iza "predstavnika klubova"?
Dolazi li vrijeme kad je potrebno pokrenuti javnu raspravu među našom strukom kako bi se javno progovorilo o ovom problemu?
Dolazi li vrijeme da nas netko zaštiti ne dozvoljavajući da se pravilnici, ali i zakoni krše jer postoji definicija trenera po Zakonu o sportu, zar ne?
Aludiram na područne saveze, instruktore, ali klubove koji banaliziraju ovaj problem, zaobilazeći pravilnike i Zakone.
Svi mi uložili smo trud, vrijeme i financije u sebe.
Svi mi ulažemo i u sustav koji je surov, koji je na momente i nepravedan.
Jer nema sustava bez educiranih trenera. Svi mi očekujemo zaštitu u određenom trenutku.
Dva pitanja za koja će nas, ja vjerujem, navesti na razmišljanje.
Zamislite predstavnike klubova koji moraju sjediti na tribinama, a ne na klupi?
Iza kojeg mjesta bi se tada skrivale osobe i treneri bez potrebnih kvalifikacija?
Nogometna utakmica može početi bez trenera na obje strane, a ne može bez doktora?
Zdravlje na prvom mjestu svakako i slažem se zbog prirode posla medicinar mora biti na utakmici, ali nakon toga ide struka koje je obavezna prisustvovati utakmici, zar ne?
I za kraj poruka kolegama, naša obaveza je da ne šutimo nego da progovorimo o problemima koji štete struci i koji struku banaliziraju i bagateliziraju.
Do koje mjere smo sposobni ne braniti se od ovakvih stvari i šutjeti, dozvoljavajući tako blaćenje svega što smo uložili u sebe?
Sebastian Knapić, trener