Počinje ljeto 2023., pišem jedno ležerno štivo za vas trenere koji ste, nadam se uspješno završili svoje sezone, zadovoljili svoje postavljene ciljeve, zadovoljili igrače, navijače, predsjednike…
Ja sam završio svoju priču u klubu najnižeg ranga u našoj županiji, priču koja je trajala skoro 2000 dana i trajala je od prosinca 2017. u mom drugom trenerskom mandatu tamo. Prvi je trajao 10 mjeseci sad već daleke 2015. godine prije mog odlaska u Maleziju. Klub je to u kojem sam nekad igrao, bio kapetan ekipe. 141 utakmica u dresu Turbine.
Bez obzira na rang, napravio sam sve da se ovih nepunih 6 sezona osjećam tamo kao trener i ponudim svima u klubu i oko kluba, ali igračima ponajviše jednu drugačiju priču. Nije mi sigurno išla u prilog i negativna konotacija neozbiljnih i manje interesantnih nižerazrednih liga, ali uhvatio sam se u koštac sa pokušajima da nešto neozbiljno pretvorim u nešto više ozbiljno, a da opet ne bude preozbiljno, jer bi to “moglo otjerat’ igrače, pokvarit’ atmosferu u klubu” čulo se ponekad od nekih ljudi bliskih klubu. Glasio sam tada za “ozbiljnog trenera u neozbiljnoj lizi”, pa je već moj početak u prvim pripremama u zimu 2018. dao do znanja da ćemo pokušati napraviti nešto drugačije. Za početak trenirati.
Treninzi
Od njih sve počinje. Treninzi su rad, druženje, stvaranje kemije, stvaranje toliko potrebne atmosfere u klubu, u lizi u kojoj velika većina ljudi ne želi ili ne može trenirati. Treninzi su pokušaji, greške, ispravljanje grešaka, sreća, ljutnja, situacije da vidiš kako ekipa diše. Ekipa koju sam vodio bila je označena kao “ona koja trenira” i oduvijek sam tražio od igrača da to mora biti prikazano i na terenu. U prosjeku smo u jednoj polusezoni radili između 40-50 treninga, kroz nekih 15-17 tjednih mikrociklusa.
E sad, prosjek na treningu 10-12 igrača. Nekad 1, nekad 5, nekad 9, nekad 14, nekad 17… To je realnost tih liga i žao mi je da je tako, jer kada dođeš na trening sa 5 igrača osobno sam se osjećao poražen, mada moram priznati da što je vrijeme prolazilo sve sam to manje shvaćao osobno, pa sam sreću i zadovoljstvo nalazio i u treningu sa 1 igračem s kojim sam radio ono što sam primjetio da može popraviti. Rijetko sam odgađao treninge zbog malog broja igrača. S druge strane kada na trening dođe 14-17 igrača, pa imaš i vratare, uh … to je nešto u što sam vjerovao, igrači odmah drugačije reagiraju, veći omjeri, slične situacije sa utakmice…
U ovakvoj ekipi imaš grupu ljudi koja trenira, pojavljuje se i garantirano napreduju kako dani i tjedni idu. Druga grupa ljudi, vjerojatno, manju sreću nalazi u treninzima, a možda nekima i ne odgovara veći broj igrača na treningu, jer onda se treba više potruditi da pokažeš nešto više od suigrača, zaslužiš to mjesto lijevog braniča ili krilnog napadača, nije dovoljno samo se pojaviti na utakmici ili jednom treningu u tjedan ili dva. Sve ove godine pokušao sam mjenjati taj odnos prema radu, treningu općenito, iako znam da se te navike i te vrijednosti stječu dok si mlad sportaš, dok si dijete sportaš i imaš trenera koji naglašava rad, treninge, a ne utakmice, rezultat. Vrijedilo je pokušavati svim sredstvima privlačiti igrače na trening, igrače koji rade svakakve poslove kroz dan. Od anketa dolazaka, povremenih video priprema glavnih vježbi i igara na treningu, uvijek pripremljenih treninga koji moraju biti zanimljivi, natjecateljski…zbilja sam se trudio i trudit ću se da trening ostane baza svega u mojem radu. U ovom razdoblju, u klubu sam napravio 460 treninga.
Utakmice
U ovom razdoblju, od prosinca 2017. do kraja svibnja, odigrali smo 101 službenu utakmicu, te 35 pripremnih utakmica.
Jedno su brojke, a drugo su emocije i sve pripreme koje su stajale iza svake utakmice, jer svaki odlazak na terene Gorskog kotara je specifičan, Gorski kotar koji nogometno preživljava sa svojim problemima, a svaka utakmica na Podhumcu je posebna. Drago mi je da nikada nismo imali problema sa brojem igrača i dolascima što se utakmice tiče. Bio sam spreman otići iz kluba u onom trenutku kada nas ne bude bilo za utakmicu jer to bio moj poraz i moja krivica. Skupa sa igračima to smo uspijeli izbjeći svih ovih godina. S vremena na vrijeme imali smo problema sa stavom i odnosom na gostujućim utakmicama, a ostat će upamćeno da smo u sezoni 2018/19 igrali stalno u gostima jer smo kao domaćini igrali na stadionu u Crikvenici. Ispali smo tada iz lige i vratili nogomet u Tribalj. Gdje mu je i mjesto. Sve ima cijenu pa i taj povratak nogometa u Tribalj.
Već iduće sezone pokazali smo karakter i u polusezoni pred “Covid krizu” borili se za prvaka. Igrali smo uvijek prepoznatljiv nogomet koji je ponekad mogao biti taktičniji, racionalniji, ali neke stvari nije uvijek lako iskontrolirati.
U pripremi utakmice osim izlaganja pred utakmicu i pripremi kroz tjedan, trudio sam se ostaviti drugačiji trag, pa nisam htio stvari prepuštati slučaju te sam 9 situacija prekida slao igračima na mobitele par sati prije utakmice dok sam zadnju sezonu i malu prezentaciju sa korisnim informacijama djelio sa igračima da već budu pripremljeni za moje izlaganje pred utakmicu.
Povremeno sam tražio od igrača i povratne informacije u vidu ankete, a govorile su mi o stanju neposredno nakon utakmice(subjektivni osjećaj opterećenja-RPE) i dan nakon utakmice(Wellness questionnaire, Utakmica+1). Uglavnom, ni u jednom trenutku nisam htio dati do znanja da su dio nečeg neozbiljnog, dapače. Od početka želio sam da se u klubu nižeg ranga oni osjećaju kao igrači višeg ranga, a ja da se osjećam kao trener, a ne voditelj na nedjeljnoj utakmici.
I ljudima iz uprave htio sam pokazati svoju ozbiljnost predavanjem polusezonskog izvješća na svakom kraju polusezone te djeljenjem dokumenta sa svim informacijama o ekipi i mom radu.
O tome kako smo u klubu koristili Google aplikacije već sam pisao na ovom blogu.
Za kraj…
Mogao bi (na)pisati jednu malu knjigu o ovoj Turbini, ali tu ću stati. Vjerujem da je sasvim dovoljno da vam dočaram što se sve može pokušati sa igračima u nižim ligama. Samo probati pa vidjeti gdje to sve ide, probati osvojiti sve entuzijazmom, upornim radom. Svi klubovi zaslužuju ozbiljnost, trenere kojima je stalo. Isto tako i savezima bi trebalo biti važno kakva je liga, tko vodi i kako vodi klub. Nije uvijek bilo idealno, ali je bilo poučno. I uživao sam. Ispraćaj na kraju svega pokazao mi je da su i svi oko mene, skupa samnom, uživali i rasli kao ljudi, kao sportaši, vrsni djelatnici kluba u svim ovim godinama. Hvala im.
Na kraju poruka kolegama, uživajte u poslu, koristite sve dostupne alate kako bi osvojili igrače,kako bi kreirali i komunicirali. Ne postoje neozbiljne lige, postoje samo neozbiljni treneri.
Komentari dobrodošli na dnu stranice.
Ugodno ljeto svima i vidimo se na jesen!