Što razlikuje trenere, a što spaja u cijeloj priči?
Osobnost, rezultati, postulati, angažman, lige u kojima radimo?
U kojoj god ligi trenutno radimo, vjerovatno se uvijek rado sjećamo svojih početaka, svojih grešaka, svojih ideala i možda utopijskih razmišljanja o trenerskom poslu. Sjetimo se sigurno početnog zanosa s kojim smo odlazili na trening klinaca ili odraslih dok smo gledali na tv-u vrhunske trenere kako mudro gledaju zagrijavanje svojih pulena i slažu u glavi momčad za nedjelju. Dal nakon pustih godina idemo i dalje na trening s istim zanosom? Dal je žar nestala u nepredvidivosti trenerskog posla, nepredvidivosti vremena u kojem živimo? Dal se žar razlikuje od kluba do kluba, od lige do lige, il' je trenerska strast uvijek ista?
Već godinama živim s motom "ne postoje neozbiljne lige i momčadi, samo neozbiljni treneri". Već godinama živim s činjenicom da se možda neki treneri i ne slažu s tim motom.
I poštujem to. Svatko određuje sebi put kojim ide.
Ako kažem da sam u Triblju do sada napravio 320 treninga i 345 sati i 56 minuta treninga, uz odvođenih 78 službenih utakmica, jesam li možda preozbiljan? Dal Tribalj i zadnja liga na svijetu zaslužuje moju ozbiljnost? Vjerujem da da. Da ne vjerujem, ne bi bio tamo.
Kako ustvari uopće definiramo neozbiljnog trenera u neozbiljnoj ligi?
Moje iskustvo trenera nije najbogatije na svijetu, al' zasigurno je u nekom prosijeku. Radio sam vani kao profesionalac u par navrata, dok sada radim u amaterskom klubu kao "profesionalac". I nema neke prevelike razlike. Dapače, smatram da je u amaterizmu toliko posla koji ti se pruža da bude napravljen, toliko stvari koje vrijedi staviti na mjesto, toliko kreativnosti u poslu da angažman možda mora biti i veći od onoga u inozemstvu kada radiš kao specijalist u "staffu" i gdje je rezultat u prvom planu.
Ovdje si "katica" za sve i sve traži da se digne na veći nivo. Ovdje nisi samo trener koji mora pobjeđivati. Ovdje si više od trenera.
I odnos ne bi trebao biti različitiji. Kamo god radio. Angažman je neupitan i kada govorimo o prvoj ligi u Aziji ili 2. ŽNL Hrvatske. Ovaj posao i naša uloga u stvaranju i prijenosu znanja na sportaše ne daje nam za pravo da etiketiramo lige kao ozbiljne i neozbiljne. Da etiketiramo momčadi kao ozbiljne i nezobiljne. Kao treneri i lideri pokušajmo posložiti te iste momčadi i klubove. Pružimo im nešto više, učinimo ih više "ozbiljnim", za početak. Kada govorimo o igračima, amaterizam će uvijek biti amaterizam, ali u trenerskom poslu mi ne smijemo dozvoliti da on pređe u rekreaciju jer tada se naša funkcija u cijeloj priči, nažalost gubi.
Još je jedna godina pred nama u kojoj nemamo pojma što nas čeka. Ta nepredvidivost je, do sada, bila u većini slučajeva interesantna, zagonetna a sada je pomalo zatupljujuća i mijenja se iz dana u dan. Nije lako biti trener ovih dana. Ne zaboravite na svoje sportaše. Nikad. I njima nije lako u cijeloj ovoj situaciji.
Da ponovimo, ne postoje neozbiljne lige i momčadi, samo neozbiljni treneri.
Budi ozbiljan.
Uvijek.
Sebastian Knapić
Comments