Razmišljanja iz 2017. Malo se toga promjenilo.
Krenimo sa konstatacijom da živimo u doba kada informacije kolaju iz minute u minutu, kada nepregledna baza podataka na internetu pruža informacije u vidu riječi, slika, videa. Ima tu svega, vrijedi filtrirati sadržaj i selektirati.
Komunikacija je nešto što je u trenerskom svijetu neodgodivo, interakcija između trenera oduvijek je bila znak da se nešto dešava, da smo živi i da moramo biti podložni promjenama kako bismo bili bolji, kako bismo napredovali.
Iz tih prošlih neformalnih razgovara u trenerskim krugovima razvile su se kasnije i konferencije, udruge, razmjene znanja, radionice, webinari...Tako to funkcionira u normalnom svijetu.
Krenuvši na Društveno veleučilište 2007 godine, otkrio sam novu grupu ljudi koja je krenula sa promocijom kondicijske pripreme kroz Kineziološki fakultet, kroz Udrugu kondicijskih trenera Hrvatske, konferencije. Zaslužan za «otvaranje kanala» i probijanje zida bio je najviše kondicijski trener i profesor iz Zagreba Marino Bašić koji mi je dao prve informacije, "bombardirajući" nas s podacima, informacijama o trenerima koji su pravi prvacati autoriteti u svijetu kondicijske pripreme. Tada sam prvi puta čuo za Dan Johna, Pavela, Mike Boyla, Verstegena. Uz Marina, bilo je tu stvarno odličnih profesora i predavača. Bilo je to doba kada sam s entuzijazmom razmijenjivao ideje sa svojim kolegama na predavanjima uspoređujući svoj matični sport sa matičnim sportovima drugih budućih kondicijskih trenera. Nadam se boljim vremenima i uvijek se nadam. Danas mi entuzijazma ne nedostaje, to je ono što me uvijek držalo i tog entuzijazma se nikada neću odreći. Toliko dobroga, toliko napretka u pogledu kondicijske pripreme možemo napraviti kada je ovaj dio Hrvatske u pitanju.
I danas uživam razmjeniti teze, argumente sa svojim kolegama i žao mi je da toga nema više. I to je ono o čemu želim progovoriti u današnjem tekstu. O toj lokalnoj, mikrorazini nogometnih trenera u našoj regiji.
Komunicirati danas možemo na svakakve načine, mislim da danas ne postoji razlog da se nekome ne javiš, da mu nešto ne kažeš, jer toliko je puteva komunikacije danas na repertoaru al svejedno u regiji u kojoj živimo te komunikacije među nogometnim trenerima nema. Dijelom je to naša krivica ali smatram ovdašnje trenere kolateralnom žrtvom tvrdog, nepoštenog i lijenog sustava koji ovdje već godinama funkcionira na isti način.
Ne tako daleke 2004. godine krenuo sam na edukaciju za C licencu i tamo smo učili o bazi trenerskog posla. Odradili su nas i to je bilo to. Dobio sam neku početnu dozvolu da radim i krenuo u rad, tada s klincima u regionalnom klubu.
Već tada naš rad nije bio popraćen s mentorske pozicije voditelja škole već smo bili prepušteni sami sebi, autonomija vođenja ekipe malih sportaša bila je prepuštena nama, tada neiskusnim trenerima sa C licencom. Ovo nije upiranje prstom u nikoga, a ponajmanje na moje nadređene tamo, ovo je upiranje prsta na nepostojanje sustava i poštenih trenerskih autoriteta koji bi nas trebali trenerski odgajati, i tako već desetljećima. Sustav koji ne funkcionira nikako pa ne znam dal ga uopće mogu zvati sustavom. Jer kako drukčije nazvati nešto što bi trebalo biti trup i oslonac svim trenerima, a nema ga?
Da bi trener napredovao u svim svojim sposobnostima, on se mora educirati, on se mora konketirati s drugim trenerima, on mora komunicirati sa svojim kolegama, on mora biti podložan kritikama trenerskih autoriteta, argumentiranju, biti elokventan.
Njega treba naučiti kako raditi na sebi, njemu moraju trenerski autoriteti i udruge pružiti svu onu edukacijsku i mentorsku skrb kako bi trener iz godine bio sve bolji. Dal kod nas «sustav» tako funkcionira? NE!
Tu dolazimo do bitne stavke trenerskih autoriteta, mentora od kojih smo mi trebali učiti sve ove godine. Nismo mogli učiti jer «sustav» jednostavno funkcionira na način da se treneri vide jednom godišnje na «obaveznom seminaru» o liceniranju trenera koji je tamo radi zadovoljava forme. Pitam se dal je netko pametniji od jednog slušanja prosječnog trenera na takvom seminaru, trenera koji ne može biti mentor jer je on u istoj trenerskoj fazi kao i oni koji ga slušaju, a dobio je priliku samo zato jer radi u najboljem klubu u regiji? Možda, ovisno o tome što slušaš i koga slušaš, bez obzira na to dal predavač na jesenjem seminaru ima ili nema mentorskih sposobnosti jer smo ranije konstatirali da bolje nešto nego ništa. Al to je premalo. Ovo središte, poglavito naša županija nema kvalitetno ustoličen nogometno-trenerski «cluster» znanja i tako to funkcionira vec desetljećima. Kao da se netko godinama pobrinuo da tog kvalitetnog udruživanja nema, da sve funkcionira na klanovima, manje i više podobnima? Tako ozbiljno je to pustilo korijene da više ni ne postoji potreba za takvim nečim jer je «old skul» ekipa iz prošlosti postavila te stvari takvima da se to čini normalnim.
Zar ne bi nogometnim autoritetima trebalo biti u interesu da baš iz tog «clustera» treneri izađu na tržište? Nema nogometnih autoriteta, nažalost. Oni koje se kao autoriteti predstavljaju puni su teško prihvatljivog ega. Teško ih itko može prihvatiti kao stvarne i iskrene autoritete koji žele da mladi trener napreduje. Onda nije ni čudno da prioritete u «debljanju» svoga znanja dajem knjigama, internetu, člancima a tek onda razgovoru s kolegama gdje se rijetki libe razgovarati, predlagati, željeti, imati ideje...
Za tren se moram pomiriti s činjenicom da je to tako i da je jedino riješenje u klubovima koji će mjenjati svoja razmišljanja koje će kroz svoj identitet i postojanje izgraditi mrežu kvalitetnih trenera koji će biti glavna uzdanica klubova, ekipu stručnih i školovanih ljudi unutar kluba. Klupske konferencije, edukacije, klupske radionice, postojanje kvalitetnog plana i programa jedini su ispravan put u ovom razvaljenom nogometno-trenerskom cirkusu koji tapka na mjestu u našoj županiji, a s vremenom će i nazadovati. Kada krenu klubovi, možda se i regionalni savez pomakne. Pitanje je samo vremena kada ćemo i dal ćemo promjene dočekati.
Treneri, ne predavajte se. Učite, čitajte, komunicirajte, inicirajte!
Sebastian Knapić
Comments